Uz sve prepreke, mi smo uspjeli. Svladali smo roglavi Pravilnik i sve njegove odredbe, prikupili potrebnu većinu i otisnuli se na maturalno putovanje. Sama pomisao kako ćemo danima biti zajedno, mi, ekonomisti 4a razreda, ispunjavala nas je u svakom trenutku. U zoru prvog dana stigli smo u Đakovo. Ponosni Lipicanci bili su naš prvi dodir sa stoljetnim gradom i njegovom bogatom tradicijom. U katedrali našeg biskupa Strossmayera pomolili smo se ne samo za nas već i za sve one koji su ostali u Sinju. Osijek nam je bio veličanstven i na onoj strašnoj vrućini, ali imali smo mi lijeka i za to, bake i mame udijelile su malo više eurića no što je bilo uobičajeno. Brzo smo razdrmali mirne i tihe slavonske Vinkovce, ipak smo mi vrele dalmatinske krvi. Noć smo pretvorili u dan, spavat ćemo kada se vratimo, nije sada vrijeme za spavanje. Naš herojski Vukovar i njegova tragedija duboko su nas potresli. Trpinjska cesta, bolnica i njeno sklonište gdje još odzvanjaju granate rata koje nismo doživjeli... Ali kao da jesmo, živi u nama... Bijeli križ, Vodotoranj, Memorijalno groblje gdje su u sjeni borova vječni mir našli naši heroji, među njima i naši Sinjani. Izolirana i skrivena Ovčara, spomen zla kojeg su nam učinili oni sa druge strane Dunava, ali i oni za koje smo mislili da su naši... U Iloku smo navijali za onu djecu u fazi mutiranja glasa u borbi protiv one koja nam nije dala niti da probamo to čuveno vino. U Principovcu se osvježavali i jeli malo tuđeg grožđa...

Pečuh, grad mladih, studenata, kulture, prvi dodir sa civilizacijom Mađara. Impozantno, predivno. U Budimpeštu smo dolazili satima a prolazili je ponovno satima. Velegrad na Dunavu, prijestolnica kulture moćnog naroda i višestoljetnog dobrog susjeda. Parlament u zlatu, mostovi u sjaju i blještavilu, starost i drevna kultura u suvremenosti. A vozili smo se i u kolu, promatrali grad sa visine, mi se ne bojimo, iako su naši profesori ostali u podnožju... Ha, godine čine razliku. Pogled sa Budima treba doživjeti, on u riječi ne stane. Korvinov gavran i Matijaševa katedrala, citadela, a naravno i hamburgeri kako ne bi zaboravili kojem dobu pripadamo. Gladili smo i određeni spomenik, no nećemo Vam reći kako i gdje  i iz kojih razloga. Povratak. Tužan? Ne, ne. Presretan, ispunjen znanjem da zajedno sve možemo, mi smo maturanti, ekonomisti, mladi, lijepi i pametni iako su nam oni stariji, profesori Marković i Mislav, malo pomogli. Vodila nas draga i dobra Helena a vozili Mate i Stipe, naši Imoćani iz Perle. Hvala svima.

4.a